Da li Hidžama utiče na ispravnost Posta

Većina islamskih učenjaka (Hanefija, Šafija i Malikija) je mišljenja da hidžama ne kvari post, i to je, Allah najbolje zna, najprihvatljivije mišljenje. Međutim, ovom mišljenju su se suprostavile Hanbelije koje zastupaju suprotan stav. (Vidi El-Mebsut, 3/57; Beda'i Es-Sena'i, 2/107; El-Medžmu', 6/349; Kešafu El-Kina', 2/372; El-Mugni, 4/350) Rekao je Ibn Abdu El-Ber, Allah mu se smilovao: „Nema nikakve smetnje da postač čini hidžamu, jedino ako se ne boji da će toliko oslabiti što bi uticalo na nastavak njegovog posta. Svi dokazi o tome su oprečni, merfu' i mudtarib! Za obavezujući propis o kvarenju posta onoga ko ne jede, ko ne pije i spolno ne opći je neophodan dokaz koji nije oprečan i oko kojeg nema nikakvog spora.“ (El-Kafi, 1/352) Ovo je, dakle, glavni oslonac onima koji zastupaju mišljenje da hidžama ne kvari post, odnosno, oslanjaju se na osnovu koja ukazuje na to da je post ispravan i da ga ništa ne može pokvariti sve dok na to ne ukaže ispravan dokaz koji ukazuje na suprotno. Tu osnovu su poduprijeli i mnogobrojnim hadisima, a među njima i slijedećim: Od Ibn Abbasa, radijallahu 'anhuma, se prenosi: „Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we selleme, je učinio hidžamu dok je postio!“ (Buharija, 1939) Od Enesa, radijallahu 'anhu, se prenosi da je bio upitan: “Da li ste, u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we selleme, smatrali pokuđenom hidžamu za postača? Reče: Ne, osim zbog njegove slabosti!“ (Buharija, 1940)

Oni koji smatraju da hidžama kvari post, taj stav podupiru vjerodostojnim hadisom, gdje Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we selleme, kaže: „Post je pokvario i onaj koji čini (drugom) hidžamu, a i onaj kome se ona čini!“ (Ahmed, 5/276; Ebu Davud, 2/770; Ibn Madžeh, 1/5377; i drugi) Ovaj hadis jasno dokazuje ništavnost posta osobe koja čini i kojom se čini hidžama. Na ovaj argument je prigovoreno različitim pristupom njegova shvatanja. Rečeno je da je on - iako je vjerodostojan - derogiran sa hadisom od Ibn Abbasa i drugih jer se u drugim predajama spominje da je hadis izrečen u godini kada je oslobođena Mekka, tačnije, 18 ramazana osme godine po hidžri. Međutim, hadis od Ibn Abbasa je rečen poslije toga nakon dvije godine, u vrijeme oprosnog hadža. Dalje, ovaj isti hadis se može na različite načine razumjeti. Možemo ga shvatiti da se njim želilo kazati da je osobi koja čini i kojoj se čini hidžama uskraćena vrijednost posta, jer su neki ashabi običavali kazati za osobu koja progovori u vrijeme džumanske hutbe: „Ti nemaš džume!“- misleći na njenu vrijednost i nagradu. (Pogledaj Medžmu', 6/352; i El-Istizkar, 10/128) Također, ovaj hadis se može razumjeti da se njim želi ukazati na izloženost eventualnom kvarenju dotičnog posta, jer, onaj koji čini drugom hidžamu (u to vrijeme se krv isisavala životinjskim rogom) nije siguran od mogućnosti slučajnog gutanja krvi pri njenom isisavanju, dok onaj kome se ona čini nije siguran da će moći izdržati svoj post bez njegovog prekidanja prije isteka vremena. (Me'alimus sunen, 2/771)